My Plastic Surgery Story

Danas želim s vama podijeliti jedan neuobičajen post malo drugačije tematike nego obično. Ne znam od kuda početi, a niti kako točno početi. Mislim da ću jednostavno pisati onako kako riječi budu izlazile iz mene pa ćemo valjda do kraja posta doći do poante. Slijedi najduži post do sada na mom blogu, čak bih ga svrstala u bla-bla postove. 🙂

1

Naime, vjerojatno se većina vas koji ovo čitate, uključujući i mene, barem jednom našla u situaciji kada niste bili potpuno zadovoljni sami sobom. Nekima je to krenulo u pubertetu, nekima prije, a nekima poslije puberteta.

Svi imamo neke stvari koje ne volimo na sebi i koje bismo možda željeli promijeniti ili smo ih prije željeli promijeniti. Dio nas je sigurno nekada poželio biti kao netko drugi, imati nos/usne/noge i dr. kao netko drugi. Pogotovo u djetinjstvu kada odrastamo i formiramo se u potpunu osobu neki komentari na račun našeg izgleda mogu utjecati na nas i na naše mišljenje o nama samima. Također, u puno slučajeva si mi sami utuvimo nešto u glavu, pronađemo neki svoj razlog zašto nam se ne sviđa nešto na nama i sami sebe kočimo sa takvim načinom razmišljanja.

Dolazim do riječi samopouzdanje, a ono je vrlo važno u svim segmentima našeg života. Samopouzdanje nije nešto što se može steći preko noći, ne može se kupiti, niti vam ga netko može pokloniti. Samopouzdanje je nešto što se stječe polako i postepeno, s godinama, a ponekad i cijeli život. Kod većine osoba se osjećaji i misli o sebi samome mijenjaju ovisno o iskustvima i događajima koje proživljavaju i upravo zbog toga se događa to da nas nečiji ružni komentari poljuljaju, tj. poljuljaju naše samopouzdanje.

Znam da su se neke moje kolegice blogerice susrele sa komentarima na svojim blogovima poput ‘Ružna si’ i slično, ja još nisam dobila niti jedan takav komentar ovdje na blogu, ali sam zato u životu tokom odrastanja prošla svašta, nešto su mi drugi priredili, a nešto sam si sama stavila u glavu. Ispričat ću vam dio svoje priče pa ćete procijeniti koliko sam bila luda i koliko je za mene vrijedilo ono – mladost ludost.

Visoka sam 179 cm i uvijek sam u školi bila najviša (u osnovnoj školi viša od svih, u srednjoj školi najviša cura) i nikada me moja visina nije smetala, štoviše ponosna sam na svoju visinu. Ali, stalno sam slušala komentare poput ‘Kaj si trebala biti muško pa si tako visoka’, ‘Izgledaš kao drvo’, ‘Kako je gore među oblacima’ itd., a neko vrijeme sam imala i nadimak žirafaZnate kako se u osnovnoj nosio sendvič u aluminijskoj foliji za užinu? E pa uglavnom su na kraju užine te aluminijske folije izgužvane u obliku loptice završile meni u glavi. Možda nisam najbolje objasnila, pošto sam bila najviša u hodniku u školi moji školski kolege su me gađali tim aluminijskim lopticama u glavu. Nije baš bilo zabavno. Visinu ne možemo promijeniti tako da ne vidim smisao u ruganju nekome radi njegove visine.

Rugali su mi se zbog zubiju. Naime, jednostavno nemam prirodno sniježno bijele zube (a tko uopće ima?!) i jednom prilikom dobila sam komentar ‘Nikad u životu nisam vidjela tako žute zube, odvratno’ (komentar je došao iz usta moje tada najbolje prijateljice, divno jel da?). Nakon tog komentara ja se više uopće nisam smijala. Skrivala sam se, rukama pokrivala usta kada bih se nasmijala i to je trajalo više od godinu dana. Bila sam strašno nesretna i nikada se u društvu nisam mogla 100% opustiti jer sam se bojala da ću ponovo čuti neki takav komentar.

Bilo je i stvari koje sam si sama utuvila u glavu i bila nesretna i iskompleksirana samo zbog svoje ludosti. Nije mi se sviđao moj nos, uvjerila sam samu sebe da imam velik, grbav i nepravilan nos i obećala sam si da ću čim napunim 18 otići nekome da to ‘popravi’. ‘Problem’ su bile i grudi. Bože moj, nemam 5-icu niti ću je ikada imati, ali kao klinka to nisam mogla shvatiti i prihvatiti kao normalno. Bila sam nesretna svako ljeto kada bih se trebala obući u kupaći. Dosađivala sam svaki dan svojima doma i govorila da ću ići na estetsku operaciju čim budem mogla. Mladost ludost!

Nisam voljela niti svoje uši, uvjerila sam samu sebe da imam klempave uši i tako sam cijelu jednu godinu svaki dan nosila traku na glavi i njome prekrila uši (znate na što mislim, one rastezljive trake u raznim bojama) i čak sam došla do toga da sam imala ranice na ušima radi te glupe trake za kosu. Također, smetale su mi i moje usne. Što mogu, imam tanke usne. Našminkala bih se i bila sva sretna kako sam se lijepo našminkala, a onda je uslijedio komentar ‘A kaj gornju usnu nisi namazala?’ i nakon tog komentara sam bila užasno nesretna i stalno sam razmišljala o tome kako želim pune usne. Sve to zbog samo jednog glupog komentara, ali kad si dijete onda te sve lakše pogodi i brže ostavi trag, u ovom slučaju trag u samopouzdanju koje se radi gluposti smanjilo.

Smetala mi je i rupica na bradi zbog koje sam imala jedno vrijeme nadimak dupla guza. Kasnije sam shvatila da je ta rupica baš fora jer je nemaju svi. 🙂 A osim toga, Oliver (jedan od mojih najdražih domaćih pjevača) pjeva u svojoj pjesmi ‘Imala je lijepu rupicu na bradi‘.

Kada sam imala 3 godine imala sam vodene kozice i od tada imam 2 mala ožiljka na licu. Kad sam bila mlađa to me smetalo i govorila sam da ću i to jednog dana ‘srediti’, ali sada su mi ta dva ožiljka baš draga. To mi je ‘uspomena’ na vodene kozice i na to da nisam slušala mamu i tatu kad su govorili da se kozice ne smiju dirati. Tako da, ako imate neke ožiljke koji vam nisu dragi, razmišljajte o tome ovako – ti ožiljci su ‘uspomena’ na nešto što ste prošli u životu, na nešto što ste proživjeli. Nećete biti manje lijepi i zgodni radi nekog ožiljka koji možda imate, to je jednostavno dio vas i vaše životne priče.

Prošla sam i fazu kada sam htjela izgledati kao netko drugi, konkretno kao Jessica Alba, a za to sada mogu reći samo – Baš sam bila glupa. Najgore je htjeti biti kao netko drugi, budite svoji. Nedavno sam pročitala zanimljiv citat ”Budite svoji jer su svi drugi već zauzeti.” i u potpunosti bih se složila s tim. I danas se znam uhvatiti u misli ‘Jao baš bih voljela imati zube kao …’, ali onda se vratim u stvarnost i pomislim zašto bih se ja mijenjala da budem kao netko drugi. Jedna jedina sam i posebna sam. Kakva Jessica Alba, ma joj.

large

Sada, sa 22 godine puno sam pametnija i zadovoljnija sama sobom nego prije. I dalje sam visoka 179 cm i bez problema mogu nositi štikle od 12 cm u kojima sam onda, ako me matematika služi, visoka 191 cm i nemam nikakvih kompleksa. Visoka sam, pa što? Ne mogu to promijeniti, ne mogu se sniziti niti se želim sniziti. I dan danas čujem oko sebe komentare ‘Uff kako je visoka’, ali danas me to uopće ne smeta, takve komentare stavljam na ignore.

Jedva čekam ljeto da se skinem u kupaći, rupica na bradi mi je baš fora, volim svoj nos i usne takve kakvi jesu, ožiljci od vodenih kozica su mi cool i fora mi je kad ih netko primijeti i pita odakle mi ti ožiljci. Bez problema nosim i rep i raspuštenu kosu i ne razmišljam uopće o tome imam li klempave uši ili ne, jednostavno me nije briga, super mi je baš ovako kako jest. Nestala je želja za bilo kakvom promjenom.

Također, sada više nemam želju napraviti bilo koju estetsku operaciju na sebi, prihvatila sam sve na sebi onakvo kakvo jest. Više me nikakav komentar ne može poljuljati i promijeniti moje mišljenje o meni ili mom izgledu koji je takav kakav je i ne želim ga mijenjati da bih se nekome svidjela.

Poanta ovog cijelog posta je ta da se trebamo voljeti onakvi kakvi jesmo, svatko ima neke male nesavršenosti i baš to daje čar, po tim nekim stvarima smo posebni.

Be Your Own Kind Of Beautiful | Quotes | Inspiration | Motivation | would make a cute bathroom picture

Ne dajte da vam nečiji ružan komentar pokvari mišljenje o samom sebi, ne dajte da vas pokoleba ili natjera na razmišljanje da trebate promijeniti nešto na sebi, volite se takvi kakvi jeste i sve zle jezike stavite na ignore listu.

Napominjem da ovim postom nikoga ne želim ni odgovoriti (ni potaknuti) od estetskih iliti plastične operacije, to je stvar osobnog izbora i želje. Nemam ništa protiv manjih estetskih operacija, sve dok je to u nekim granicama normale. Pod ‘granice normale’ mislim na to da se, ukoliko se odlučite za neku estetsku operaciju, ne dovedete do onoga do čega se dovela primjerice Donatella Versace. U slučaju da ne znate tko je ona i kako izgleda, možda i bolje. 😛

Za kraj, ako već niste shvatili, nisam napravila na sebi nikakvu estetsku operaciju niti je namjeravam napraviti. Ovo je post kojim želim sve vas potaknuti da se volite baš onakvi kakvi jeste, da se ne želite promijeniti (ako je zbog sebe onda u redu, ali zbog nekog drugog nemojte nikako), da prihvatite svoje nesavršenosti i da ne dozvolite da vam itko poljulja vlastito mišljenje o sebi. :*

Nitko nije 100% savršen izvana, ali svatko se može potruditi da bude 100% savršen iznutra. Što želim reći?! Bitno je ono kakvi jeste jer sa vanjskim izgledom ne možete nadoknaditi svoju unutrašnju ljepotu, svoj personality. Vanjska ljepota ne vrijedi ama baš ništa ako ste iznutra bljak, no dobro to već svi znate pa neću biti dosadna.

Ponavljam, ovo nije post niti protiv estetskih operacija niti za estetske operacije, ako želite nešto promijeniti na sebi radi sebe, napravite to, ali prije toga dobro razmislite kako kasnije ne biste požalili. Estetske operacije su nešto što će zauvijek promijeniti dio vašeg tijela i kasnije nema natrag, nema povratka na staro. Vjerojatno će se među vama koji čitate naći i netko tko je imao iskustva sa estetskim operacijama, nadam se da niste požalili i da nikada niti nećete. 🙂

Google Image Result for http://2.bp.blogspot.com/_3_k6QF4SXVg/TMpVqUvw71I/AAAAAAAAAv0/z6s73102SfU/s400/Quote%2Bbits%2Bof%2Bbeauty.jpg

Sva sreća pa sam se na vrijeme opametila i prestala razmišljati o glupostima koje ovako i onako ne mogu promijeniti. Zaista je važno cijeniti samog sebe jer će vas onda i drugi cijeniti. 🙂

 * * *

Voljela bih pročitati i vaša mišljenja o ovome o čemu sam se baš pošteno raspisala pa slobodno komentirajte. 🙂

Jeste li se ikada susreli sa ruganjem ili ružnim komentarima na račun svog izgleda? Ako jeste, je li to utjecalo na vaše samopouzdanje i razmišljanje o samom sebi?

 

xoxo,

 aa

Oglasi

41 thoughts on “My Plastic Surgery Story

  1. :) kaže:

    Znas,nisi sama. Svi se susrecemo sa komentarima koji ljudi objasnjavaju kao svoje misljenje iako ga bas niko nista nije pitao. Cesto se iskrenost i zlobnost poistovjecuju. Ja imam gotovo 34 god i jos uvjek se nadjem u situacijama gdje ne znam sta da kazem osobama kad komentarisu moj izgled. Kod mene najvise komentarisu tezinu iako nikad nisam imala visak kilograma. Na 160 cm visine,tezina mi se krece izmedju 52-55 kg ali svako malo se neko nadje da pita zasto sam se tako udebljala ili zasto sam toliko smrsala :D. Uopce ne mogu shvatiti sta se tim ljudima nalazi u glavi.

  2. Marina Sweet About Me kaže:

    Prošle god nisam pročitala tvoj post, ali sam sada i stvarno je divan! I sama imam/imala sam komplekse i baš sam razmišljala da pišem post na tu temu. cure su sve rekle u komentarima, neću se ponavljati, ali super je da si zadovoljna sobom, ja još uvijek radim na tome 🙂

    Osvrnut ću se samo na visinu, ja sam 172 cm, obujem štikle od 14, 15 cm i budem par cm niža od svog dečka 😀

  3. Missundaztood kaže:

    A joooj ako je tebi sa 179 cm bilo takvih komentara, možeš samo zamisliti kakvi su bili kod mene na mojih 192 cm. 😀 Bilo je plača, ljutnje, ogorčenosti u vrijeme (sad već davnog) puberteta, danas mi je to sve smiješno kad se sjetim. Naravno da i danas imam svakakvih uleta ali okrenem sve na zafrkanciju, kad me pitaju koliko sam visoka kažem 2 metra i 15 cm mrtva hladna, a taj izraz lica kod onog tko me to pitao je neprocjenjiv. A, kad me pitaju koliko imam metara (da, bilo je i toga) kažem da imam 3 i opet se počnem smijat. Ima svega i uvijek će biti glupih komentara jer si ljudi ne mogu pomoć pa moraju nekad provalit neku glupost bez da razmisle, pa onda provaljujem i ja gluposti zajedno s njima. Nikad nisam dobila komentar za rupicu na bradi vjerojatno ju ljudi nisu ni uspjeli skužit na ovoliku visinu 😀 😀
    Ima puno bitnijih stvari u životu oko kojih se treba brinit, visina definitivno nije jedna od tih. Živi svoj život i guštaj najbolje kako znaš, jer drugi će uvijek naći razlog za reć nešto “pametno” 😀

  4. Rudi Susic kaže:

    Draga Curo, čak i na slici kada si bila opterecena svojim izgledom po meni izgledala si sasvim normalno, prirodno, mozda ne filmska ljepotica, ali dovoljno lijepa i svakako poželjna cura. Drago mi je da si shvatila da je prava lijepota iznutra, i da si ostala zadovoljna sama sobom. Sto se tice visine, siguran sam da visoki momci upravo vole i malo vece cure, a i nama manjima(ja imam 182cm) to koliko znam ne smeta, pa cak i da si veca. Ljudi su ponekad budalasti i cesto lijece svoje komplekse na drugima, mislim da si i ti u jednoj fazi bila dio toga. Sve naj i samo vjeruj u sebe, siguran sam kad cura kao ti pozeli da se sredi i izađe vani, da muski rod poprilicno poprati, tako da nema govora o nekom tvom lošem izgledu. Zene koje u prvi plan guraju svoj izgled to ćine uglavnom jer nemaju vise nikakvih aduta,(osim sexa i vlastite sexualnosti) za ponuditi. Mnoge lijepe cure poznam koje odbijaju biti nekakve sexi ikone. Jednostavne su, prirodne i kad sam kraj njih osjecam da sam sa osobama, mnogo kompletnijim od raznih lokalnih fufica dobrog pod navodnike izgleda. Uostalom zena sminkom cini cuda, samo mnogi muskarci to ne znaju. Cesto klonirane ili gmo namirnice izgledaju mnogo bolje od domačeg proizvoda no kad zagrizeš nemaju ukus onog originala….tako i to obično, stoga prst gore za sve prirodne cure manje lijepe od vani, a lijepe iznutra.

  5. Roseybelle kaže:

    Meni si stvarno lijepa cura i nemas nikakav razlog da budes iskompleksirana! A najgori su mi takvi ljudi koji uvijek na svakom vide nesto. Ja u zadnje vrijeme na takve komentare reagiram sa jednakim uzvracanjem makar znam da to vjerojatno nije najzdravija reakcija, ali jednostavno ako netko prokomentira da sam niska (sto jesam), ja kazem pa ok, nisi ni ti bas tako visok naspram drugih ili se nasalim na svoj racun 😀 u svakom slucaju, treba izgraditi debelu kozu i onako kako mi sami sebe vidimo i koliko se postujemo, tako ce nas i drugi gledati. Super post ❤

    • Rudi Susic kaže:

      Tako je, i ako smijem kazati a da ne bude da se nabacujem, vi ste takođe lijepa i poželjna izgledom cura. Niti vama niti curi prije ništa ne fali, lijepe ste zene, i uvjeravam vas da svaki normalan muskarac gušta u vašem prisustvu, pa makar ne priznavao to, a ako ne gušta nešto sa njim nije o.k., slobodno preskočite i odite dalje. Druge žene ne bi trebale procjenjivati vasu ljepotu, mislim da bi trebalo biti bitnije sta muskarci misle o vasem izgledu a ne žene. To sto ste niska jednako je primamljivo, kao sto moze biti i visoka cura….mislim visina nije uopce nesto važna. Veliki pozdrav i nemojte sto zamjeriti.

      • thebrushstash kaže:

        Poštovani Rudi, sve ste lijepo rekli, osim ovog dijela da bi trebalo biti bitno što muškarci misle. 🙂 Ja bih rekla da niti to nije, niti bi trebalo biti bitno, a još manje ključno za samopouzadnje bilo koje žene (naravno, vrijedi i obratno, ni muškarci se ne bi trebali previše zamarati s tim što o njihovom izgledu misle tamo neke žene). Bitno je da smo lijepi sami sebi, da naučimo odvojiti osjećaj vlastite vrijednosti od svog izgleda (jer izgled ionako neminovno blijedi), da radimo na tome da svakoga dana postanemo bolja osoba i sretnija verzija sebe. Ne treba se previše zamarati tuđim mišljenjem, bilo žena, bilo muškaraca. 🙂

  6. mirtochka kaže:

    Super post! Što da ti kažem? Ja sam visoka 183 cm, imam klempave uši (ne umišljam si, nego što je, je – klempave su), imam zube kao Zekoslav mrkva! Kes mi iz profila izgleda kao da imam jedan ogroman zub na sredini… I meni je super! 😀

  7. Romek kaže:

    Odličan post! 🙂
    Takvih problema imala sam i ja, a imam ih i sad. Od malena su me zadirkivali zbog ušiju. Imam klempave uši (ne jako ali imam) i od djetinjstva mi je to ostala trauma. U srednjoj školi su se također našli pojedinci koji bi mi nešto dobacili. Također sam i visoka i mršava, jedem puno ali imam takav metabolizam i ne mogu se udebljati. Ali na to se više ne obazirem toliko, jer cure koje su punije uvijek zavide takvim linijama 🙂
    Ali dan danas ja ne nosim svezanu kosu, rijetko se desi da svežem kosu u rep i onda se bližnji čude. Jednostavno mi je to ostala trauma od malena i nikako da je se riješim. Imam filing da svi bulje u moje uši, čak ponekad hodajući ulicom gledam u pod.
    Nadam se da ću se jednog dana riješit tog problema 🙂

  8. BeautifyMe kaže:

    Hvala ti na postu i što si podijelila svoju priču s nama 😉 Suosjećam s tobom jer sam i sama odmalena smatrana čudnom, asocijalnom i tko zna kakvom što mi je toliko poljuljalo samopouzdanje, ne samo što se tiče mog karaktera nego i izgleda. Sva sreća da me više ne dira tko što misli; što sam starija to sve više “oguglavam” na takve stvari. Ljudi vole komentirati druge, ne samo njihov izgled nego i život i to je tako od pamtivijeka i tako će biti i dalje. Ništa ne možemo protiv toga nažalost. Treba voljeti sebe jer takvi kakvi jesmo sada nećemo više nikada biti, a mišljenja onih koji nas ne poznaju ionako nisu bitna , zar ne? 😉

  9. misskitschblog kaže:

    Cure su već sve rekle pa ja neću duljit. Samo ću ti reć da mi je jako drago što si kasnije shvatila kako si predivna bila i ostala! ❤

  10. Pepe Le Pew girl kaže:

    Odličan post. Mislim da sve cure kad tad prođu preispitivanje svog izgleda. Ja imam krivi nos,toliko kriv da su me znali pitati dali treniram boks. Imam i kose oči,pa me pitaju ako mi je netko iz Kine. Bilo me stid i mislila sam da sam jako ružna. Sada sa 28 godina,vjeruj mi ne bi mijenjala ništa,nos je kriv i dalje i neka je meni je super. Kose oči dodatno nakosim tušem,pa kome smeta neka plače. mene nije briga :D…..Uživala sam čitajući ovaj post…..super.

  11. makeupandother1 kaže:

    odličan post 🙂
    zajedničko nam je to što su se i meni u osnovnoj školi neki rugali zbog visine, i isto svakako nazivali..danas sam sretna zbog nje 🙂
    imaš pravo, treba se prihvatiti onakvi kakvi jesmo i biti ponosni na sebe 🙂
    ti si mi uvijek bila lijepa cura, i zvučiš kao jako draga osoba od kad te čitam, teško je povjerovati s čim si se sve morala suočiti… okolina zna biti jako glupa :/

  12. Mirela kaže:

    Djeca su oduvijek bila okrutna, prema meni pogotovo jer sam prva u razredu (negdje već šesti osnovne) dobila šire kukove na svoj mali strukić, guza mi se povećala i zaokružila i to je bila sprdnja kakvu nikad nikome nebih poželjela…

    Zvali su me prasica, guzara, prćasta, debela, uglavnom svakakvim imenima a zapravo nisam ni bila debela i tek sada sa 24 godine to shvaćam jer sam na svojih 165 cm imala 54 kg…

    Sada na tu visinu zbog malog poremećaja hormona imam 62 kg i super sam si i svi dečki s kojima sam bila su obožavali moju guzu i uvijek su me prvo zbog nje primjećivali (a u prsima nisam nimalo obdarena, jeku slabašnu košaricu B imam)…

    A sadašnji dečko mi je dao još jedan razlog zašto da volim svoju guzu koju sam godinama pokušavala smanjiti, pošto imam taman ten rekao mi je da djelujem ko neka latina, a svi znamo kako su latine predivne žene 😀 Zato koga briga što drugi govore, treba se voljeti onakav kakav jesi jer da smo svi isti, uopće svijet nebi bio lijep i raznolik 😀

  13. nailcrazy69 kaže:

    ma daj, rugati ti se da si visoka mogu samo oni koji su ljubomorni i fali im koji cenat 😉
    meni si prekrasna 😀
    mislim da većina nas prije ili kasnije prolazi tu preobrazbu iz ružnog pačeta u labuda, doduše ja sam otišla i korak dalje no o tom – potom 😉
    ne kaže se uzalud da je ljepota u očima promatrača, ona je prije svega subjektivan doživljaj i ono što je jednom lijepo drugom ne mora biti, i obrnuto… zamisli kako bi svijet bio dosadno mjesto da smo svi savršeni i ispali iz istog kalupa 😛

  14. Mona Moon kaže:

    Odličan post draga! Već sam ti rekla da te visina ne treba živcirati, ja sa svojih 170 stalno žalim sto nemam još deset centi 😀 Djeca u nižim razredima su iskrena i kad kažu nešto ružno ne idu s tim da nekog povrijede, ali stariji osnovci i srednjoškolci su druga priča. Nikad se nisam susrela s tim da me vršnjaci vrijeđaju zbog nečega, iako su mogli izbijati šale o mojim kosim očima. Kose oči su bile moja jedina nesreća, jer mi kao djetetu nikada nije bilo jasno da u cijeloj obitelji samo ja imam kose oči, čak sam bila uvjerena jedno vrijeme da sam Kinez 😀

  15. Lil'Mee kaže:

    Evo, potakla si me da podijelim i svoju priču. Samo da ti prvo kažem da si mi preslatka na slici. Ali znam da se tada takvom nisi vidjela, tako to ide. 🙂
    Suosjećam s tobom, i mene su u osnovnoj školi pošteno izmaltretirali – i to ponajprije zbog razrokosti. Baš smo bili gadan razred što se toga tiče, maltretirali su neke koji su bili deblji, curu koja je nosila pomagalo za kičmu (iako je prije toga bila jedna od popularnijih u razredu), dečke koji su bili premirni, sve koji su nosili naočale, one za koje su mislili da imaju nehrvatsko prezime (da, i toga je bilo :-/ ). Koma. A meni su znali reći i da je to sigurno zarazno, oponašati me, govoriti da sam ćorava i ružna (još sam nosila i pepeljarke)… svega je bilo.
    A mama mi je pak opsjednuta težinom, iako to ne vidi i ne priznaje, jer je cijeli život pokušavala postići savršenu liniju, iako nikad nije bila stvarno debela. Pošemerila si je kriterije i u mojim teen godinama je i meni znala svašta neprimjereno reći. Inače je stvarno dobra osoba ali u tom segmentu ode u čudne vode (njezin legendarni komentar njezinoj zaista pretiloj frendici: joooj, zdebljala sam se ko krava, skoro sam ko ti!! … užas 😀 I danas popeezdim kad nanjušim da me kreće komentirati u tom smjeru, bila ja u tom trenutku u najmršavijoj ili nešto opuštenijoj fazi. 😀

    Naravno da je sve to ostavilo traga na mom samopouzdanju, pogotovo što se tiče gledanja ukriž. Slikanje za dokumente ili bilo gdje gdje moram gledati ravno bilo mi je noćna mora, snimanje isto, upoznavanje nepoznatih ljudi, hodanje ili sjedenje uz nekoga sa strane s koje se jako vidi… Radije bih ignorirala čovjeka ili ispala mutava nego da se jako skuži 😀
    Ali kad sam kretala u srednju, sada već daleke 1999., rekla sam sebi da se neću više dati, da se sada mičem od tih groznih ljudi i da je to prilika za novi početak, da sam ja kul i lijepa i da ću to svima pokazati. I fakat sam razvila samopouzdanje, iako sam – kao i svi – imala loših trenutaka, nikad više nisam dala da me se tako poljulja. I stekla sam puuuno frendova, uvjerila se i u praksi da niti postoji samo jedan kriterij ljepote, niti je moj izgled loš. Nikada me više nitko nije gnjavio, a na komentare i pitanja upućena iz neznanja odgovarala sam informacijama i humorom.

    A prije 4 godine dobila sam priliku i otišla na dvije operacije očiju. Ne vezano uz vid nego, ajmo reći, estetski – da mi malo poprave mišiće i da gledam manje ukriž. 🙂 Problem nije do kraja riješen, ali je puno bolje i meni nije žao ni kune. To je bilo kao nekakva retrogradna satisfakcija. 😀 Tada sam već, dakle, bila sasvim okej sama sa sobom, imala oko sebe dovoljno ljudi kojima sam prekrasna, susrela dovoljno lijepih i općenito divnih ljudi kojima su glupi kompleksi upropastili život i riješila se toga, ali – ipak mi je drago što sam to učinila. To je nekako zaokružilo cijelu priču. 🙂

  16. tina kaže:

    ja sam sebe počela promatrat prije puberteta. smetao mi je nos, usi, pjegice. moji zubi nisu bijeli kako bi htjela, dosta su požutili od ljekova, sokova,čajeva nesa. ono o čemu sam razmišljala je liposukcija i zatezanje koze kad više nebudem tako mlada i kad trudnoća i gravitacija naprave svoje. s druge strane ima ljudi koji su izgubili dosta na kilazi i koji imaju visak koze te im je jedina opcija operacija jer se taj visak ničim nemoze smanjit već jedino estetski ukliniti.

    • thebrushstash kaže:

      Odličan post! 🙂 Iako sam ja stala rasti na “samo” 175, u osnovnoj sam isto bila među najvišima u razredu, tako da potpuno suosjećam s tobom. 😀 Isto sam bila “Letva” (jer sam zbilja bila visoka i mršava ko daska), “Čaplja”, a uz sve to i “Štreberica” jer sam bez problema sve kopčala, što je u osnovnoj školi ravno zločinu, ali mojim kolegama u isto vrijeme nije bilo bed da im ja riješavam zadaće, da od mene prepisuju i sl. 😀 Voljela bih reći da sam ja bila zlatno dijete, ali nisam. U razredu je bio jedan dečko koji je valjda pola osnovne bio jako zaljubljen u mene i nije se trudio to skrivati, dapače, a budući da sam ja bila totalni tomboy i sama ideja “zaljubljenosti” mi se tad gadila, užasno me živcirao s tim i nekoliko puta sam bila jako bezobrazna prema njemu, a sad mi je, naravno, jasno da sam se ponijela ružno i da sam to mogla izvesti i puno ljepše i pristojnije. Ma joj, djeca su kreteni. 😀 A nisu ni starci puno bolji. Meni je vlastita mama jednom rekla da prestanem gurati kosu iza uha jer mi uši postaju klempave (!!!!), što me toliko iznenadilo da sam kosu uporno gurala ispred njih idućih par godina. A realno, imam neproporcionalno male uši i nisu niti blizu klempavog. 😀 Srećom (ne znam je li stvar u genetici ili čemu već), nisam ništa od toga primala previše k srcu i dosta rano sam razvila pravo samopouzdanje, ono koje nema veze s izgledom, niti se temelji na njemu. Fizički, neke bih stvari na sebi promijenila kad bih imala čarobni štapić. A budući da ga nemam, pod nož ne idem. 😀 Bojim se i nije vrijedno. Nos sam polomila u životu 3 puta, otišao mi je u S i dobio kvrgu, i s jedne strane mi na očigled raste kvržica koja lagano probija kožu, a ja već par godina uporno odgađam operaciju upravo zato jer se bojim da nešto ne pođe po zlu, i ok sam si sama sa sobom čak i sa slomljenim nosom. Možda ga jednom i odem popraviti ako skupim hrabrosti, ali koliko sam trapava, slomit ću ga nakon mjesec dana opet. 😀 Btw, ti si meni prezgodna cura, i super da si razvila pravo samopouzdanje već s 22, što će tek biti s 32. 😉

  17. Ithara kaže:

    Ako te što tješi, žirafa je bolja od čaplje il čorave. Za zube neću ni pričati jer muku mučim od malena i dan danas iako izgledaju okej, nisu. :/ A ovo ‘Imala je lijepu rupicu na bradi…‘čujem svako malo i baš me briga, smetalo me ali to što kažeš – posebne smo i nemaju ju svi. 😉

    Svi mi smo takvi kakvi jesmo, jedinstveni i svoji. Koliko puta mi se znalo dogoditi da pomislim kako sam ja zaslužila ono što mi se dogodilo, zašto baš ja i ne znam što.. Nisam savršena sa svojom kvrgom (tumorom) na leđima niti ožiljcima od hernije ni ožiljkom od psećeg ugriza ali eto, to sam ja. 😛

    Dala si mi ideju za post, samo malo drugačiji

  18. Valentina Vale kaže:

    Svatko od nas ima svoju priču i neku svoju malu traumu iz djetinjstva. Ja sam se sa 10 godina iz male seoske (Slavonske) sredine preselila u veće mjesto na moru i bila sam stalni predmet ruganja što zbog govora,što zbog mršavosti /žgoljavosti… Spasila sam se u srednjoj školi jer smo bile samo cure u razredu. Jako sam bila iskonpleksirana jer nisam imala prsa kao ostale cure i jako sam zbog toga patila.Sve cure u razredu su izgledale kao cure a ja doslovno kao dečko i dok su one nosile grudnjake ja sam nosila potkošulju.Prsa su mi počela rasti jako kasno tek početkom drugog srednje (16god) ali sam se onda razvila i dobila nagradu za sve one suze i patnju…četvrti srednje moja prsa su trebala grudnjak 75 E !!! Kao posjetnik na to razdoblje moja prsa imaju strije.
    Redovito (svakodnevno) sam vježbala i predivno oblikovala svoje tijelo da bi mi prijateljica (malo deblja prijateljica) nabijala kompleks izraženih trbušnjaka i sada već velikih prsa ali na svu sreću moj muž (tada dečko) me prizemljio i učinio da volim svoje tijelo,da se divim svome tijelu na način kako me on voli. Danas nakon dvije trudnoće i sa četrdeset godina u guzici ja obožavam svoje tijelo,pa čak i ožiljke od dva carska reza koji su mi najdraži podsjetnik da sam žena i da mogu dati život. Svima vama nesavršenim ali zato prekrasnim curama šaljem veliku pusu i želim vam da uživate u životu!!!

  19. Ivana kaže:

    Bravo za temu i za ovaj post.

    I sama sam bila izrugivana zbog visine 175 cm, cijelu osnovnu sam bila vislja od svih cura, a u nizim razredima i od djecaka. Nazivali su me pogrdnim imenima, podmetali noge, izmicali stolice, nesto strasno, moram priznati da je to jako utjecalo na moje samopouzdanje, bila sam jako nesretna i koristila svaku mogucnost da nejdem u skolu.

    U srednjoj me je ‘najbolja frendica’ ubjedila da sam debela, a imala sam na svojih 175cm 65kg, okk nisam bila mrsavica, oduvjek imam male cice, siroke bokove, vecu guzu i kukove… Mjesecima sam se izgladnjivala, kad sam skinula 10kg, obolila od anemije, padala u nesvjest, bila blijeda utonulog lica, onda mi je svaki dan nabadala na nos kako nemam obline.

    Sad imam 21 godinu, zarucnika 3cm NIZEG od mene i nisam uopce iskompleksirana sto se tice visine, dapace ponosna sam na nju.
    Imam 58kg s kojima sam zadovoljna ali ako opet dođem do 65 necu se smatrati debalom kao sto ni onda nisam bila.

    Jos jednom, odlican clanak ii moram ti recii da si bila prelijepa i kao curica.

  20. mikkasmakeupbox kaže:

    To kako djeca i tinejđeri znaju bit okrutni to je čudo jedno. Ja sam cijeli život do srednje nosila naočale pa su mi se konstatno rugali zbog toga i moram priznat da mi je to dosta utjecalo na samopouzdanje i da mi je dugo trebalo da mi stvari sjednu na svoje pravo mjesto. Nemam ništa protov manjih estetskih zahvata i stvari koje ljudima prestavljaju ozbiljno opterećenje, zašto to ne riješiti ako se može, naravno, uz odgovarajuću psihološku podršku.

  21. azziella kaže:

    Prije svega, meni su lijepe i visoke i niske žene :)). Ne razumijem u kojem svemiru je visoka žena za sprdnju osim u školici u kojoj su iskompleksirani dječaci niski pa gađanjem djevojčice višlje od sebe liječe svoje komplekse. Strašno.
    Mislim da ružni komentari na izgled dolaze od ljudi koje imaju problema s viđenjem sebe. Iz njih izlazi vlastita nesigurnost.
    S operacijama nemam problema. Nažalost, naša okolina ima. Ljudi koji idu na operaciju su plitki i samo žele “nešto”. Ja se pitam, što žele oni koji se voze u skupim autima? Isto “nešto”? Ili možda baš žele taj auto. Možda rade, dobro zarađuju i žele svoj trud nagraditi nečim takvim. Ok, ne kažem tu da ne postoje operacije čija je svrha “nešto” :D. Ako si netko želi nešto promijeniti radi sebe, njegovi novci i neka radi što hoće. Sigurna sam da je gomila ljudi koje je mučio neki dio tijela nakon korekcije samopouzdaniji, pa makar i toliko mala korekcija koja se ni ne primijeti, jer sve je u glavi. Ja se instant osjećam bolje kad se izvučem iz starih krpa i operem kosu :D.
    Svaka čast na postu. Jako mi je žao što si morala to prolaziti… Ja cijeli život slušam komentare na dlakavost. Sad ih naravno uklanjam gdje god stignem, ali ne mogu ih ukloniti u potpunosti s nekih dijelova tako da mi je to kompleks broj jedan glede mora i plaže. Zbog toga i zato što srećom zaista mrzim svrčati na suncu na prepunoj plaži niti ne idem na istu. U ranim teen danima nisam htjela nositi naočale, u ključnom dijelu razvoja kad dioptrija može skočiti. Išla sam ćorava okolo, ali ih nisam nosila. Samo pod satom i odmah bi ih skidala. Sa -2 mi je narasla na -4 u tom periodu. I naravno, u osnovnoj je bila i ona klasična “daska” posprdica, mada samo od jedne osobe zapravo. Ne znam što je on liječio, ali bome nije ni on imao muževno tijelo ;).
    Sad prestajem, dosta sam pisala 😀

  22. Jasenka kaže:

    Um..pa ovako, prvo ću ti reći da sam u pubertetu imala višak kilograma, dioptrijske naočale, masnu kosu, bubuljice po licu, aparatić za zube i na sve to sam niska. Divna kombinacija za moje samopouzdanje, zar ne? 🙂 Eh, da, i mene su mučile slične misli poput tvojih, no, mogu ponosno reći da sam izrasla iz toga. Bukvalno. I sad imam visak kilograma, nosim naocale, zubi mi nisu savrseni, ali jednostavno radim s tim sto imam. Mislim da samopouzdanje dolazi s godinama i s tim kako se čovjek postavi prema sebi. Hoće li si oprostiti nesavršenosti ili će se kažnjavati zbog njih. Sad moja, debela, lijeva noga ima 2 ožiljka, od koljena ka stopalu, jedan od udarca na treningu, a drugi od pada niz pokretne stepenice (da, smotanost..) i obožavam ih! 🙂 To su moje anegdote i ta me noga služi perfektno, kao i desna! Na kraju krajeva, to je jedino bitno, da smo zdravi, ostalo sve je u oku posmatrača, prvo onog u ogledalu, pa svih ostalih.. 🙂 Divan post, pozdrav!

  23. alittlemakeupobsessed kaže:

    žao mi je što si imala toliko problema, ali moram se zapitati da kakva je bila tvoja okolina ako im je 179 div, ja sam 177 pa nisam nikad imala problema oko visine 🙂
    rupicu na bradi nisam ni skužila 😉
    a lijepo je pročitati da je tako mlada osoba svjesna sebe i ono najvažnije – zadovoljna sobom, znam mnoge puno starije koji nisu zadovoljni sobom pa te svoje frustracije ispoljavaju na različite načine.
    lijepa si, mlada, očito i pametna tako da je to pravi stav :*

  24. Kikaa kaže:

    Imam 23 godine 🙂
    I nemam nista protiv estetskih korekcija.
    Odkad znam za sebe smetao me moj nos, sama sam sebi govorila da cu ga operirati cim navrsim 18..
    No stalno sam to odgadala, dok mi nije “prekipjelo” i rekoh si “zivot je jedan”.
    Učinila sam to prije 2mj i nisam ni trenutka pozalila, to mi jedna od boljih odluka do sada u zivotu.
    Osjecam se bolje, samopouzdanije..
    Svi mi kazu da sam se proljepsala, a ne znaju koji je pravi razlog .. 😉
    Dakle, podrzavam estetske operacije, u granicama.

    Lp

  25. Dear Skin kaže:

    Divan post, hvala ti što si podijelila s nama. Ja sam se potpuno pronašla u njemu, kao mala sam bila često ruglo vršnjaka radi debljine. Srećom, nije puno utjecalo na moje samopouzdanje Jako si me dirnula ❤

  26. sandzaktarevicines kaže:

    Budite svoji jer su svi drugi već zauzeti.- baš tako. 🙂
    A kakvih kompleksa nisam imala, od visine (ustvai, niska sam samo 160 cm :)), pa do akni, nečistog lica, suhe kose, toga jer sam mršava bla bla.. ali to je bilo prije, sada, sa 23. godine imam punoo većih problema. 🙂 Što je najgore, navodne “prijateljice” su te koje nabiju ti komplekse, a to su ustvari ljudi koji imaju problema sa sobom i danas sebi kažem: “Ma samo gledaj ko ti kaže!” 😀
    Imala sam “drugaricu” koja mi je svaki izlazak nešto nalazila: od “groznih obrva”, “toga što nisam u štiklama” i tako dalje haha, ali, što se prije okružite pozitivnim ljudima, pravim ljudima, porodicom, onima koji vas vole, odrastete i naiđete na prave probleme- tim bolje! 🙂

  27. Sanela kaže:

    Vjerovala ili ne, upravo frend i ja na fejsu raspravljamo o ovoj temi tj. o tome kolko sam ja iskompleksirana haha. No ugl. i ja sam imala jednu takvu divnu frendicu koja me toliko uništila s tim svojim nabijanjem kompleksa kaj se godinama nisam htjela skinuti u badić. I ne samo to, ljeta sam provodila u dugim hlačama da slučajno netko ne vidi moj celulit. 😀 Povijesni trenutak je bio kad je ona onak mršava navukla ultra kratke traper hlače i kad sam vidjela da ga i ona ima. Možda zvuči bitchy, al’ bilo mi je neopisivo drago 😀 Bilo je tu još puno stvari kojih sam se naslušala, tipa kak ona ima lijepi mali nos (a znala je da mene oduvijek živcira kvrga na mojem malo većem nosu), njezini prekokrasni ravni zubi (ok, nisu ni moji više loši nakon fiksnog aparatića, a i to je bome priča za sebe), a o sisama da ne pričam. Al’ ok, pomirila sam se s tim i ne uzimam si to k srcu ko nekad nego se često našalim na svoj račun 😀 Iako i dan danas imam problema sa skidanjem u badić, moram priznati da je život puno ljepši i da se puno bolje osjećam otkad sam se maknula od nje. Nadam se da budem s godinama zaboravila na to i da budem skroz na skroz promijenila mišljenje o sebi..na bolje ofc 🙂 Kaj se tiče estetskih operacija, nemam niš protiv sve dok je to u granicama normale i da imam para vjerojatno bi i ja išla na koju. Makar, na prvom mjestu mi je lasersko skidanje dioptrije. Kad smo kod toga, zamisli, ja glupača nisam htjela ići u autoškolu zato jer sam trebala nosit naočale koje ni dan danas ne volim i zbog kojih ni dan danas nemam vozačku! Šta reći?! Naritati me treba jer za drugo nisam 😀 Nego, svaka čast na ovom postu! Drago mi je kaj si se opametila na vrijeme jer meni si skroz lijepa i draga baš ovakva kakva jesi 🙂

  28. Art Beauty kaže:

    Draga moja, baš mi je žao što si se susrela s tim.. 😦 Na žalost, djeca znaju biti zbilja okrutna i bezobrazna.. Ja srećom nisam imala takva iskustva..
    Ono što je mene smetalo je moja boja kose. Uvijek sam se isticala u okolini zbog toga i neugodno se osjećala. Nikad nisam dobila neki negativan komentar, a često su kod frizerke želje bile da ih ofarba na takvu boju. Al eto, stalno sam si mislila- zašto nemam neku normalnu boju, a ne ko dežurni čudak.. A danas sam upravo na nju najponosnija i volim brinuti o njoj. I sad se pitam- di mi je bila pamet… 🙂
    Inače imam malo nakrivljen nos:D, al nisam nikad ni pomislila da bih išla na neku korekciju, dio je mene i ne mogu zamisliti da mi netko lomi i namješta nos zbog mog hira.

  29. Stela kaže:

    Ah… Kad se sjetim tih dana. Nitko me nikad nije nešto pretjerano vrijeđao, ali uvijek sam bila bucka pa sam u osnovnoj imala nadimak Stelica debelica, iako mi je to bilo čak i fora nisam se osjećala najugodnije 😀 Isto tako uvijek sam bila najniža gdje god dođem, i još sam XD, ali zbog toga sam dobivala samo simpatične “prijedloge” kao “narasti više” “mala stelica” i sl 😀 Ajd to me bar nije mučilo. Noooo, razumijem kad kažeš da si nakon nekih komentara počela skrivati evo u tvom slučaju zube, ja sam u osnovnoj, a i srednjoj imala najveće grudi, mislim da ne samo u razredu, već i u cijeloj školi. Znala sam često dobiti komentar “jbt koje sise” i slično, ponekad je bio uvredljiv komentar, a ponekad kompliment, no meni je to uvijek bila uvreda i nisam se osjećala dobro. Uvijek sam nosila široke majice, skoro cijelu osnovnu, ljeti sam jedva otišla na bazen, a sad me više nije briga za to, ne mislim više na ostale i kako će drugi to gledati, iako i dalje nosim malo šire majice jer volim taj stil 😀 Drago mi je što si odlučila pisati o ovome, vjerujem da ćeš nekome pomoći 🙂

  30. majazd21 kaže:

    Joooj…te osobe koje su ti to govorile su vjerojatno bile ljubomorne.Da sam ja izgledala kao ti puno bi mi lijepse bilo u zivotu haha.Ja za sebe i dan danas znam da nisam lijepa nit cu ikad biti i to su mi neki ljudi morali svaki dan govoriti i podsjecati me.U osnovnoj me to jos diralo,a u srednjoj me vise nije bilo briga toliko.Zivciralo me kad sam bila mladja sto nemam sto staviti u grudnjak i sto imam pristice..sto sam dlakava..itd..Danas to sve znam…al jednostavno da neke stvari ne mogu promijeniti i da cu se bar svidjeti nekome zbog karaktera a ne zato sto sam lazno napumpana izblajhana i ko zna sto jos i pokusavam sakriti ono sto sam zapravo..

  31. Melody kaže:

    Evo ja prva sam za plastičnu korekciju, nemam nikakvih problema s time i tko hoće nek’ to i radi. Ja nisam protiv toga, pogotovo ako netko drugi hoće nešto operirati, šta mi tu možemo? Ako se bilo tko u mojoj okolini odluči za plastičnu operaciju ja ću mu biti podrška, ako baš želi nešto promijeniti na sebi. Pa ja i sama imam devijaciju septuma i noću ne mogu disati na lijevu nosnicu pa se bojim operacije, a nekada ću ju morati obaviti. Ja sam zadovoljna svojim izgledom i iskreno, ako ikada budem nezadovoljna kako izgledam, ako mi smetaju borice, ili ako mi cicke budu kao osušene vrečice, naravno da ću se podvrgnuti operaciji, da nešto NA SEBI popravim, ne tražim odobrenje ničije. Jer ako tražim odobrenje, hoće mi to netko drugi i platiti 😛

    Btw ti si predivna ! PREDIVNA! I lijepo si visoka, ja nisam – imam 159 i obožavam svoju visinu!

    xo

  32. Petite Chérie kaže:

    Čitam i ne vjerujem… mislim na ove ružne komentare što si ih dobila u mlađim danima… ja stvarno ne znam u kakvu sam školu išla, jesmo mi bili neki čudaci koje su prihvaćali ljude oko sebe, barem u mojoj srednjoj školi (razredu), nikome nije palo na pamet komentirati nečiji fizički izgled a kamoli se nekome izrugivati… strašno, očito si naišla na plitke i ljubomorne klince koji su bili iskompleksirani sami sobom. Drago mi je što si prihvatila sebe onakvu kakva jesi, svatko je poseban i drugačiji i u tome i jest ljepota svakog od nas. Ja nisam nikada imala većih problema s poimanjem svog izgleda, naravno da sam u tinejđerskim danima imala faze da se ujutro ustanem i ništa mi na meni ne valja i nije dobro :D… ali to je sve bilo kratkotrajno i nikada se zapravo nisam previše zamarala time niti je to utjecalo na moje samopouzdanje… možda upravo zato što sam oko sebe imala normalne osobe koje nisu druge cijenili na temelju izgleda… drago mi je što si se odlučila na ovakav post, vjerujem da se svatko od nas pronašao barem u nekom djeliću 🙂

  33. Ana Morin kaže:

    Jako dobar post!

    Ovo sa zirafom i visinom mi je jako poznato, a nazalost susrela sam se sa jos nadimaka i sl. Naravno, kad si stariji shvatis da je to blesavo al u to doba me bas pogadjalo, isto kao ti mislila sam kako bi promjenila neke stvari na sebi..
    Iako mi i danas fali samopouzdanja, jos uvijek.. vjerujem da je to sve utjecalo.. neke stvari sam ipak isto stavila na ignore i ne bi isla na nikakve operacije..
    Uglavnom, drago mi je da si pisala o ovoj temi!

  34. Sara BRblog kaže:

    Ja sam zapravo protiv estetskih operacija( uz neke iznimke) iz čistog razloga što mislim da problem nije u izgledu već u glavi. Kad 10 cura ima operiran nos i sad im je nos malen, prćast i pravilan, 11. cura će si umisliti da nos takav treba biti i da s njom nešto ne štima. A stvar je u tom da nos može biti u milijun oblika i veličina. O povećanju grudi i guzica uopće neću ulaziti jer zaista smatram da se tim liječe neki drugi nedostaci. Svi smo mi itekako svjesni svojih nedostataka, ali dokle god smo realni i prije svega svjesni svojih vrlina hura za nas 😀 S druge strane ljepota je relativan pojam i to se iz dana u dan potvrđuje. Cura koja je mojoj prijateljici najljepša na svijetu je meni prosječna dok je meni lijepa cura koju moja prijateljica uopće ne smatra lijepom. Ali u tome i je ljepota i čar 🙂 Moram priznati da se ja nikada nisam zamarala izgledom, ali kad pogledam svoje prijateljice i poznanice moram primijetiti da je tome najzaslužnija moja psiha, obitelj, ali i životne okolnosti. Dok su se one zamarale je li im jedno oko veće od drugog, ja sam nažalost imala većih problema. U svakom slučaju lijepe smo onoliko koliko samopouzdanja imamo i koliko brinemo o sebi, točka 😀
    Kad imamo samopouzdanja otvoreniji smo, više se smijemo, slobodniji smo i to druge ljude mami i nitko ne primjećuje da li nam nos ide ulijevo ili su nam usne pretanke.
    Vratit ću se još na čas na obitelj. Nažalost sama sam u srednjoj školi svjedočila kako mojoj prijateljici mama govori pogledaj se na što ličiš, koliki trbuh imaš, vidiš kako njoj(u tom konkretnom slučaju meni) super stoje traperice, a pogledaj sebe. To nije izoliran slučaj, svačeg sam se nažalost u okolini naslušala. Dok će moja voljena mama ❤ meni udijeliti kompliment i kad ga realno ne zaslužujem.
    A ti na svoju visinu budi ponosna jer da ja imam 179 isto bi nosila štikle i uživala u pogledu s visoka!!! 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s